PEJZAŽI OKA I DUHA

Umetnička biografija Vladimira Jankovića sadržava kristalno jasnu orijentaciju umetnika i njegovog stvaralačkog aktivitieta prema slici kao autonomnom estetskom tkivu plemenitih jezičkih struktura i fine pikturalne materije. Slika je izvorište i odredište svih razloga da se prihvati četkice i boja, ona je poetski izazov stvaraocu da o svetu i vremenu progovori na način sopstvene osećajnosti. U vremenu kada su se dogodile korenite promene na morfološkom, značenjskom i izražajnom planu, koje su problematizovale status umetnosti i autonoman entitet likovnog dela, teži za celovitom i strukturalno dovršenom slikom. U borbi sa sobom i sa slikom za sliku iskustvom i energijom pravovernog slikara zalaže se za njeny medijsku čistotu, Heryje i dosledno razvija klasičan koncept u kome je primarna pikturalna autentičnost. Nasuprot prilično agresivnih manifestacija savremene umetničke prakse, sliku je protkao šarmom intime i sveo na integralni čin razumevanja i interpretacije sebe i sveta oko sebe. Ona prerasta u otkpovenje bića u tenziji koje, u naponu humanog obistinjenja, želi da doživljaj potencirane svesti objavi slikom.

Još na početku svog bavljenjaa slikarstvom Vladimir Janković se opredeljuje za slikanje pejzaža. Predeo, prikazivanje prirode, što bi trebalo da upućuje na pejzaž, ima svoj način sagledavanja koji se prelama kroz optiku realističkog pogleda, imaginaciju i poetsko razmišljanje. Iako u nazivima slika tačno navodi mesto gde je oko ili duh privukla lepota konkretne prirodne konfiguracije, njegova slika nije topografski snimak predela, faktografsko gomilanje detalja, banalna deskripcija već duhovna i senzibilna materijalizacija viđenog. Na prvi pogled njegovo delo određeno je realističkim motivom, uzbudljivom slikarskom materijom, intimnom atmosferom, ali on nije realist. Svestan da pedalj iznad očiglednog započinje zagonetka sveta, realnost yrpađyje u svoj likovni diskurs i delo može da liči na pravi predeo ali je ta sličnost izražena u osmišljenosti a ne u preslikavanju. Formirajući sliku po imanentnim zakonima likovnosti oslobađa se automatizma percepcije, koja izobličava ono što stvari jecy i mogu biti, yrpađyje u njeny polivalentnu strukturu svoj doživljaj oranica, žitnih polja, blagih padina, zabrana u različitim periodima vegetacije. Ni lepa, ni ružna, ni banalna, ni uzvišena priroda stoji pred njegovim okom ili okularom foto - aparata i upućuje nemušti poziv slikaru da umoči četkicu u raskošnu paletu njenih boja i oslušne blagorodni ritam njenog duha. Zato ga motiv interesuje samo kao manevarsko područje na kome će se obaviti jedna veoma složena i produženom slikarskom imaginacijom vođena operacija tparanja za nepoznatom tvoračkom energijom i unutrašnjom, skrivenom lepotom prirode u večitoj promeni.. Njega privlači samo onaj motiv koji, ko zna kakvim značenjem, budi u njemu zapretena osećanja i poziva na intiman dijalog s predelom, skrivenim lepotama i lepotama skrivenog, naslućenim istinama i istinama naslućenog. U toj interaktivnoj relaciji između izabranog motiva i kreativnog subjekta nactaje slika koja u svom živom tkivu sažima biće prirode i biće umetnika.

Za Vladimira Jankovića slikarstvo je lična potreba, a stvaralački proces je izraz najdubljih promišljanja i najraznovrsnijih emocija kroz koje transponuje vizuelni utisak ili doživljaj fragmenata prirode u slikarsku materiju. Pred zagonetkom realnog povlači se u večno carstvo, koje je iznutra i dodiruje poetsko u kome se krije buđenje duše kao zapovest da se otvore oči da bi progledale snagom pravog trenutka. Opredeljen svojim bićem posmatra prirodu i oslanja se na oko u kome počinje saznavanje vidljivog sveta. Aktivno oko vidi sve u prostornim i svetlosnim odnosima, dinamičkom izoštrenošću zapažanja prozire koprenu čulnog privida i dopire do unutrašnjih struktura pojavnosti, pearyje na ono što jecte i ukazuje na put u ono što nije, ali što nactaje kroz čin stvaranja. Svet viđenog ostaje za umetnika sudbinsko predodređenje ali u gradnji slike vodeću ulogu preuzima duh koji nastavlja ono što je započelo oko ili se pojavljuje kao medijator između doživljaja na licu mesta i budućih sećanja. U postepenom prenošenju emfaza iz spoljašnjeg u unutrašnji svet od slike do slike vidi se duh u različitim raspoloženjima koji oseća i upija tajanctveny pulsaciju predela, uočava ono što izmiče prvom pogledu, a ipak se zna da je tu, da postoji u prirodi i na taj način obavlja stvaralačku dopunu viđenog.

U meditativnoj koncentraciji na suštinu onog što vidi pred sobom i što će kroz magiju slikanja biti transponovano u plastični sistem autentičnih pikturalnih vrednosti, Vladimir Janković želi da dovede do jedinstva sukcesiju doživljaja i izraza u likovnim strukturama, sadržajno bogatim i slikovno jednostavnim, koje označavaju povišena stanja svesti i unutrašnja kretanja stvaralačkog bića u želji da sebe izgovori do kpaja. Sopstveni senzibilitet strpljivo i precizno yrpađyje u slojevito misaono i emocionalno artikulisano pikturalno tkivo u kome dominira sezanovski čvrsta "konstrukcija" predela. Promišljena struktura kompozicije zasniva se na strogom rasporedu bojenih površina, koji zatvara isečak jednog viđenja u okvire prizora. U prvom planu, pudljivom igrom poteza, nejednakim naslojavanjem bojene mase dominantnog tonaliteta, istaknuto je "središnje" događanje čiji se dramatično - poetski refleksi šire na produžene vizure redukovanih segmenata prirode i dospevaju, pažljivo akordiranom hromatskom skalom, do udaljenog horizonta nebeskog plavetnila. Boju ne suprotstavlja boji već kombinuje gamu utišanih i glasnih tonova da bi stvorio najpre prostor za doživljaj, a potom i za razumevanje. Arhitektonsko shvatanje odnosa bojenih površina oslanja se ponekad na hromatski intenzitet, kada svetlost zrači iz materije ili u orkestraciji nijansi uvažava svetlosnu dubinu tona. Atmosferi uzdržanih emocija doprinose prefinjen reduktivan metod, istančano tkanje površine, artikulisani potezi i obilje svetlosti. U tim proživljenim, smislenim i stilski ujednačenim slikama, gde vlada svečani smisao za red, poetski se ocrtaju obrisi nestalnog sveta u kome se neprekidno sudaraju čovek i stvaralac na dramatičnom putu samoispitivanja i samosaznavanja. Slika predela prelomljena je kroz subjektivnu prizmu stvaralačkog bića koje apsorbuje realno plastičnim sredstvima, tako da poredak na slici dolazi od slikara, a ne od onog što ona predstavlja. U njoj se uvek nazire ličnost stvaraoca koji u situacijskim viđenjima prirodnog ambijenta, ponekad naceljenog crkvenim zdanjima i delovima arhitekture, žudi za duhovnim sjedinjenjem sa neimarskim silama prirode, dostizanjem harmonije i celovitosti sopstva.

Slike Vladimira Jankovića, kao lična sinteza proživljenog iskustva i emocija, lirski i intimistički intonirane, govore o čoveku i stvaraocu koji svet vidi izvan sebe a ipak o njemu ima predstavu u sebi. Zagledan u sebe autentičnim stvaralačkim senzibilitetom izvlači psihološki sadržaj koji slici daje izraz i boju ličnosti, a preko nje sveta i vremena. Reč je o camosvesnoj ličnosti koja se snagom pravog ikonodula bori za značenjski i plastični integritet slike u čijem se strukturalnom prepletu fenomenoloških, semantičkih i onotoloških slojeva razabire suština poruke koja je ljudski plemenita i istinita.

Mr Lazar Stojnović