Retko koji umetnik sa takvom predanošću i upornošću, slika portret prirode kao Vladimir Janković. Slike koje je uzložio u Galeriji "ULUS", nose u sebi njegovu duboku povezanost sa podnebljem u kome stvara, a to je uglavnom okolina Aleksinca i Rače. One su dnevnik slikara zagledanog u prirodu, koji joj na platnu podaruje uzvišenost trajanja.

Odnos prema prirodi i slici kod Jankovića je dvojak. On je istovremeno okrenut moderno chvaćenom predelu, ali je i tradicionalist u najboljem smislu te reči. Od starih majctopa je naučio da slici prilazi ozboljno, da promišljeno i racionalno gradi kompoziciju, ređajući planove jedan iznad drugog sa uzdignutim horizontom, ne ustručavajući se kada je to potrebno da sliku podredi pomalo stroroj arhitektonici geometrizovnih formi. U takvom građenju slike crtež je nametnut geometrijskom strukturom predela, ali nikada čvrsto nezatvarajući oblik (Letnji predo kod Rače, Predeo kod Rače). Bojeni slojevi su čas tanki, utrljani u strukturu platna, čas naneti u debelim slojevima, da bi se istakla plastičnost forme. Služeći se toplo-hladnim kontastima koji nikada nisu prezvučni, i koji su uvek u službi opšte atmosfere slike. Janković postiže fina valerska tkanja. U stalnoj potrazi za motivom slikar iskazuje hroničnu povezanost sa prirodom, sa njenim nevidljivim silama koje su u stalnom "kružnom toku". Zato slikara ne interesuju "prmene" u prirodi već njena vitalistička snaga, kojom se već unapred odbija svaka prolaznost. Ali to ne znači da su pejsaži Vladimira Jankovića lišeni poetskog osećanja i lirskog nadahnuća. Naprotiv, oni su samo u saglasju sa ostalim elementima koji osmišljavaju umetnikovu sliku prirode.

Radiša Marinković

LIKOVNI ŽIVOT 61/62

juni/septembar 1996.