POEZIJA BOJA NA SLIKAMA

VLADIMIRA JANKOVIĆA

Putevi boja na platnu su nepredvidivi. Kad neko njima krene, teško se zaustavlja. A kako bi i mogao kad ruka uhvati zamah, kad osećanja ispune dušu, kad odabrani motiv zapleše u umetnikovom oku, kad sve prestaje da bude važno osim stvaralaštva. Na taj put slikara povuče nit inspiracije, on vidi vrenja tamo gde to drugima ne polazi za rukom, a onda boje počnu da izviru iz vrhova prstiju gde stižu direktno iz srca.

O svemu ovome čovek je prinuđen da razmišlja dok posmatra platna Vladimira Jankovića. Koliko je ovaj vrsni likovni stvaralac zaista mogao da sagleda celinu svoga dostignuća pri prvom bljesku njegovih omiljenih ružičastih predela? Postoji li mogućnost da su svi ti nedostižno lepi šumadijski motivi već bili nastanjeni u njegovoj duši, pre prvog zamaha četkicom? Na koji je to put gospodin Janković pohitao, kad se sa njega vratio i doneo nam raskoš ovakvih darova?

Kolikod stvaralački postupak slikara bio njegov individualni čin, naše je da za sebe prisvojimo lepotu koju nam poklanja. To je, za ovu priliku, plameno crvenilo igre na platnu, igra ljubavi prirode rasute po predelima oko Rače i Aleksinaca. Ko bi pomisliti mogao da ta snažna boja, pod kojom sagoreva platno, može da nam donese toliko nežnosti, potajnog ushićenja i lepote, da nas opčini svojim crvenim čarima što podstiču najnežnija osećanja.

Žitna račanska polja savršeno umirena, na prvi pogled predata dubokom miru, gotovo snu, snažno deluju na ritam posmatračevih otkucaja. Lepota mira Jankovićevih slika, moćno nas izbacuje iz ravnoteže i pretvara se u lepotu burnog nemira, u razbuktavanje osećanja. Njegove brazde oranih njiva, putevi su prošlosti i budućnosti samog svemira, koji svoj kovitlac galaksija, spušta na oranicu iz koje će iznići budući život.

Godišnja doba su, očigledno, interasantan i primamljiv poziv Jankovićevoj sigurnoj ruci. Posebnu priču u njima zauzimaju snežni motivi koji najhladnije godišnje doba pretvaraju u čudesnu toplinu što isijava iz naslikanih predela. Stiče se utisak da se posetilac izložbe koji dolazi u galeriju kroz zavejan, snežni dan, pred Jankovićevom slikom, na kojoj je opet sneg, može sasvim lepo ugrejati. Istom snago zrače motivi ostalih godišnjih doba, posebno jeseni koja pleni bogatstvom raskošnog kolorita.

Janković dejstvuje širokim, snažnim zamahom, punom bojom iz koje izbijaju posebni, tajni tonovi, bogatstvo emocija, snaga istinskog doživljaja i vrhunskog umetničkog dometa.

Poezija boja očitava se i u samim nazivima slika, nadahnutim kao da su naslovi pesama: Jesenja idila, Neobuzdana radost jeseni, Jastrebački proplanci ili Jesen u parku... Kad bi pesnik postavio svoje stihove uz ove slike, pitanje bi šta bi tu bila ilustracija a šta tekst – slika pesmi ili pesma slici.

Posetilac izložbe Vladimira Jankovića, dvostuko se oseća: kao da je sa umetnikom bio kraj predela ili motiva koji je izabrao za svoju sliku ili da je u svom domu gde ostvarenje danima posmatra na zidu. Ako je u domaćem ambijentu onda ga slika poziva da ode na izložbu, ako je na izložbi da delo odnese svojoj kući.

Teško je postaviti zaključak stvaralaštvo u punom zamahu. Od ovog slikara se očekuje još mnogo dragocenih i snažnih ostvarenja. A njegov dar, koji pleni, pravi je dar savremenoj srpskoj umetnosti. Taj dar se sam preporučuje ne samo likovnim galerijama i stručnjacima, već i svakom ljubitelju slikarstva koji zna da proceni šta je dobro.

Slobodan Stanišić

književnik

U Beogradu, decembra 2008.